Zarobljeni u svom tijelu

Živeći s multiplom sklerozom, ima dana kad se probudimo i stvari su prilično dobre. Pridržavamo se svoje jutarnje rutine, obavljamo neke stvari po kući i sve je u redu.

Možda se tu i tamo borimo, ali u prosječnom danu stvari nisu tako loše. Ipak imamo dane koji su sasvim suprotni od toga.

Kada naizgled nema razloga, nećete se osjećati dobro, a najmanji zadaci postanu nevjerojatno teški.

Jedan od najgorih tipova tih dana je onaj kada se osjećamo kao da samo zarobljeni u svom tijelu.

Dopustite mi da objasnim.

Unatoč tome što se često borimo s kognitivnim problemima, svi imamo dane kada nam se mozak čini posebno prisebnim i funkcionira.

Ovih se dana i ja osjećam pomalo kao stari ja – inteligentan, i sposoban pamtiti stvari.

Mozak starog mene prije nekoliko godina s MS-om, kad sam bio obrazovan, pametan i bistar. To je kao tračak prošlosti.

Mogu čitati brže, mogu isplanirati svoj dan i ne gubim se u vremenu kao što to često osjećam.

Kad se to i dogodi, imam vrstu mentalne energije u kojoj je moj mozak spreman prijeći milijun stvari u minuti. Spreman je uhvatiti se u koštac s brojnim problemima, spreman je čitati, raditi stvari, spremno je napokon opet biti produktivan.

Problem je kod mene u tome što mnogo puta kada se moj mozak konačno osjeća kao da ponovno radi na sve cilindre, ostatak mog tijela to ne čini. Javlja se umor i svaki pokret koji pokušavam učiniti čini se kao da pokušavam proći kroz živi pijesak (ono što su sve TV emisije iz djetinjstva izgleda pokazivale da će biti veliki problem kad ostarim).

Ništa nije lako.

Na svaki zadatak trošim pet puta više energije nego inače. Stajanje je teško, hodanje problem, a čak i otvaranje očiju je nevjerojatno zamorno. Toliko sam umoran i toliko opterećen da je i najmanji zadatak eksponencijalno teži nego što je bio prethodni dan.

Kao dodatak osjećaju težine, ovih dana često osjećam jaku utrnulost u udovima.

Kad se ovi svijetli dani mozga sretnu s mračnim danima tijela, osjećam se nevjerojatno zarobljeno.

Kad se to dogodi, gotovo bih poželio da mi se stvori magla u mozgu kako ne bih osjećao frustraciju što je moj mozak napokon koristan, ali moje tijelo nije.

Tromost mog tijela koje nije u stanju zadovoljiti uzbuđenje mog mozga je apsolutna noćna mora. Dok će kod nas s multiplom sklerozom jedno područje često raditi dok drugo ne radi, ova kombinacija je izluđujuća.

Biti tako lucidan i razumjeti kako te tijelo tako iznevjeri gotovo je traumatično.

Sjediš ili ležiš tamo, ne možeš se pomaknuti, dok ti misli jure po glavi.

Vaše misli su zarobljene, zatočene u tijelu koje vas je iznevjerilo. To je strašno. Tako sam umoran, ali i tako budan ovih dana.

Moje tijelo je spremno za san ali moj mozak je spreman da ostane budan. Zbog toga vrijeme ovih dana prolazi nevjerojatno sporo.

Na kraju se stvari vraćaju u normalu. Kognitivno, radim na sve cilindre, ali i tijelo mi je također manje umorno i malo manje ukočeno.

Manje sam svjestan što propuštam i ne znam što se događa s velikim segmentima mog vremena, zbog čega dan brže prolazi.

Dok to opisujem, nisam siguran da je to stvarno bolje, ali znam da je bolji osjećaj nego da se osjećam zarobljen u vlastitom tijelu.