Svakodnevno MS me podsjeća na stvari koje gubim..

Ponekad su teške; ponekad su to manje neugodnosti, ali su uvijek tu, u nekom svom obliku, svaki dan. Čak i na dane kada su moji simptomi blagi, ili ih uopće nema, prisjećam se što mi je bolest uzela, poput moje karijere. Stvarnosti moje bolesti su sveprisutne, bez obzira na to kako ih ja podnosim ili ih pokušavam sakriti. Moj život je poput pješčanog dvorca preblizu vode pa valovi udaraju i udaraju sve dok se na kraju ne uruši. Poput tog pješčanog dvorca, ja mogu podnijeti samo određeni broj valova prije nego što se otopim pod neprestanim salvom simptoma. Na kraju, bez obzira koliko se trudim biti jak, koliko god dugo radio ovo, slomim se. Pogodi me taj zadnji val, i to je previše za mene i rušim se. Život s kroničnom bolešću poput MS-a nas uistinu kažnjava. Ne samo fizički, nego i psihički. Emocionalno da ne spominjem.Doći će taj val do svih nas, kad-tad i u tome nema sramote. To nam se događa svima. Dajem sve od sebe da se ipak nekako nosim sa svojim kvarovima. Trudim se ne prenositi to na druge, ali nisam uvijek uspješan u tome. Postao sam vještiji utoliko da se o tome ne razbacujem time na društvenim mrežama, ali još uvijek se s vremena na vrijeme ipak borim s tim i pokleknem u borbi. Poboljšao sam se u tome kako se uspijevam nositi s tim kvarovima, pokušavam ne obavještavati druge o njima, ali ponekad si čovjek ne može pomoći. Želim vrisnuti da mi je dosta. Da je to ipak previše za mene. Da nije fer. Želim reći "zašto baš ja" i "ja ovo ipak ne zaslužujem". Uglavnom iskreno, želim vrisnuti da odustajem. Samo s tvar sa MS-om je da ne možete odustati. Ovo to nije film iz kojeg možete izaći. To nije utrka koju možete skratiti ukoliko nađete nekakav prečac. Ne prestaje tada kad vi želite da prestane. Dakle, nakon što se vaš pješčani dvorac otopi i plima ga odvuče, radite ono što uvijek radite: sagradite novi i nadate se da ovaj put može ustrajati malo više udaraca valova. Taj proces ponavljate iznova i iznova. Ponekad će vašem dvorcu od pijeska trebati mnogo valova da ga odnesu, a ponekad će biti potreban samo jedan dovoljno velik prije nego što se raspadne, ali vi ipak nastavljate graditi. U redu je ako vas bolest ponekad iscrpi, očekivano je to. Važno je ono što učinite nakon što vas sruši. Dakle, dopustite si da vam povremeno dođe kao što je meni danas došlo, ali onda se vratite i poboljšajte zidove tog svog dvorca (i možda dodajte koji tunel oko njega, moj omiljeni dio pješčanih dvoraca). Hvala vam puno na čitanju, budite jaki držite svoj dvorac na okupu... Preuzeto sa: AUTOIMUNE BOLESTI & MULTIPLA SKLEROZA (MS), grupa podrške